Kako nečim moram popuniti ovu tabulu rasu, krenimo od početka.
Zovem se Dora.
Rođena sam u gradu podno Marjana i već od prvih dana nastave, uz učiteljicu Nevenku, počela sam sanjariti kako ću i sama jednom postati učiteljica.
Od slikovnica se nikad nisam odvojila; kao djevojčica strastveno sam čitala, a moje prve knjige i danas nose mrlje ručkova i jutarnjih bijelih kava. Kad sam malo narasla nastavila sam ih čitati djeci koju sam čuvala za džeparac, zatim svojim nećacima.
Upisala sam fakultet smješten iznad glava spinutskih osnovnoškolaca zbog kojih sam kupovala neke nove slikovnice i koristila ih kao motivaciju na oglednim satovima, kasnije na zamjenama po školama. Ljubav me preselila u Zadar gdje smo dočekali svoju djecu, a neprekinuto prijateljstvo s dječjom književnošću dobilo je sasvim novu dimenziju.
Pisati za malene počela sam spontano, bez ikakvog plana da bi ih jednog dana mogao pročitati itko dalje od zidova dječje sobe koju smo suprug i ja obojili tamo negdje 2018. godine. Pisala sam za našu djecu o temama koje u tom trenutku nisam nalazila u knjižarama ni knjižnicama. S vremenom su priče prerasle i dječju sobu i naš stan pa su krenule u potragu za novom djecom i policama gdje bi mogle naći svoj dom.
Fabula rasa više je od obrta učiteljice koja u slobodno vrijeme piše priče. Ona je more mogućnosti, sve ono neispričano, skriveno, svo bogatstvo koje čuči i čeka da izađe na danje svjetlo.
Ako bar jednom djetetu neka od ovih priča proširi horizonte mašte, probudi ljubav prema pisanoj riječi ili mu da ohrabrenje za život, moja misija je ispunjena.
Hvala što si tu, nadam se da ćemo zajedno ispisati ovu fabulu rasu!
