Igrokazi
Igrokazi
Sreće puna vreća
SREĆE PUNA VREĆA
(igrokaz o potrazi za srećom)
2024.
LIKOVI:
PRIPOVJEDAČICA, odrasla osoba
BRIGITA, djevojčica, 10 godina
SREĆKO FELIX, pinguljak, sitan mršav dječak, uši kao u vilenjaka
PROLAZNICA, stara baka, vuče kolica za kupovinu
BOŽIDAR, dječak, 10 godina
VOZAČ, stariji deblji muškarac s brkovima
DJECA U AUTOBUSU, odjeveni u akromatske boje, svaki sa slušalicama ili pametnim telefonom, nose dijelove autobusa
VRIJEME RADNJE: jutra prije nastave, na putu za školu
MJESTO RADNJE: autobusna stanica
Na sceni se nalazi autobusna stanica, nigdje nema nikoga. Osim stanice vidimo ploču/papir na kojem je nacrtano veliko prazno srce i iznad piše GITA. Ispod njega je paravan tako da se ne vidi osoba koja će izbojavati srce. Kako Gitina sreća bude rasla, tako će se izbojavati sve veći dio srca.
Dolazi pripovjedačica noseći dnevnik u kojeg nešto zapisuje svaki put kad ide s pozornice. Čim se ona obrati publici, na scenu izlazi Gita polako i bezvoljno, sjeda na klupu, prekriži noge, uzdahne i tužno gleda u daljinu.
PRIPOVJEDAČICA: Bila jednom jedna djevojčica. Naizgled obična djevojčica za koju bi roditelji rekli da je mila kći, baka i djed bi rekli da je brižna unuka, učiteljica bi rekla da je odlična učenica. Ali ta djevojčica, koju su svi nadimkom zvali Gita, bila je jako nesretna.
Njezinu nesreću nitko nije primjećivao; odlična učenica, mila kći i brižna unuka Gita svaki je dan radila sve što se od nje očekivalo, ali njeno srce bilo je nesretno. Nešto je nedostajalo, a tužna djevojčica nije mogla shvatiti što.
Jednog dana, dok je usamljena na autobusnoj stanici čekala autobus za školu, odnekud se pojavio, ni manje ni više nego maleni… pinguljak.
Pripovjedačica pogledom pređe preko gledatelja, kratko se zaustavi na par pojedinaca pa, zapisujući u dnevnik, odlazi s pozornice. Istovremeno s druge strane stiže pinguljak noseći veliku punu vreću, šašavo skakuće oko stanice, djevojčica ga ne primjećuje. Ispada mu svežanj ključeva iz džepa na što se Gita trzne i pogleda ga.
PINGULJAK : Hej!
GITA (iznenađeno): H-hej?!
PINGULJAK (sjeda kraj djevojčice): Dobar dan, Brigita!
GITA (odmakne se od njega): Kako znaš moje ime?!
PINGULJAK: Brigita, Brigita, brige puna Gita. Znam te jer si mi danas dodijeljena.
GITA: Što sam ti?
PINGULJAK (nabraja na prste dok krivo rastavlja na slogove): Dod-ije-lj-en-a! Dodijeljena, dobio sam te kao idući zadatak.
GITA: Zadatak? Ma kakav zadatak, tko si ti?
PINGULJAK (ponosno): Ja sam Srećko Feliks, pinguljak iz ureda srećonoša.
GITA (s osmijehom): Pinguljak?
PINGULJAK: Da, Brigito Tužna, ni patuljak, ni cinculjak već pinguljak. Znaš, nije lijepo smijati se nečijem imenu.
BRIGITA: O, oprosti, nisam se htjela smijati, samo je neobično.
PINGULJAK: Šala mala, ja i jesam tu da te nasmijem, i vidiš, bod sam dobio odmah kod predstavljanja!
GITA: Bod? Oprosti, ne razumijem, što ti radiš ovdje?
PINGULJAK: Pa… želim ti pomoći pronaći sreću.
GITA: A što ti je u vreći?
PINGULJAK: Sreća.
GITA: Ha?
PINGULJAK: Sreće puna vreća! Ha!
GITA (radoznalo): Unutra je sreća?
PINGULJAK: Da!
GITA: I ti je ovako dijeliš? Iz čista mira? Besplatno?
PINGULJAK: Nesretnoj djeci, da!
GITA (šaljivo): Dođeš kod djeteta i kažeš: Izvoli svojih 10 dekagrama sreće?
PINGULJAK: Ne, sreća se ne može dijeliti na dekagrame.
GITA: Onda čašu sreće? Litru?
PINGULJAK (kroz smijeh): Ne!
GITA (ustane pa radi iznad vreće pokret prstima kao da soli): Prstohvat?
PINGULJAK: Brigita, volim tvoj smisao za humor. I volim što voliš druge nasmijavati iako si nesretna.
GITA: Nisam nesretna, samo nisam…
PINGULJAK: Sretna? ‘Ajmo ovako. Posegni u vreću pa ćemo vidjeti što ćeš izvući. Može?
Gita poseže u vreću, gleda u stranu i nakon par trenutaka prebiranja izvlači igračku.
GITA: Igračka-privjesak?
PINGULJAK: Izgleda tako. Čini li te sretnom?
GITA: Pa… slatka je i mekana, smiješna čak… ali ne bih rekla da sam zbog nje sretna. Osoba koja izbojava srce samo povuče polako jednu crtu na dnu srca.
PINGULJAK: Znaš, kada… O, stiže tvoj autobus, Brigita! Vidimo se sutra na istom mjestu, u isto vrijeme!
Pinguljak odlazi prije dolaska autobusa. Kreće glazba i stiže autobus. Autobus je sastavljen od nekoliko kartonskih dijelova, prvi dio nosi vozač, zatim slijede prozori gdje „sjedi“ nekoliko djece. Svi gledaju u svoje pametne telefone otkad uđu do kad izađu s pozornice. Zadnji dio je napravljen s dva prozora tako da dijete koje nosi taj dio sjedi uz predzadnji prozor. Gitu nitko ne primjećuje. Ona ulazi i odlazi na dno autobusa gdje je prazno mjesto, gleda tužno kroz prozor u publiku, ostali u pametne telefone, autobus odlazi s pozornice.
Glazba se utiša, na pozornicu stiže pripovjedačica. Dok govori, na pozornicu stiže Gita, sjeda na klupu i pogledom traži pinguljka pa, kad ga ne ugleda, snuždi se i gleda u pod.
PRIPOVJEDAČICA: Sutradan Gita je dugim korakom stigla na stanicu, sjela i u nevjerici čekala da provjeri je li pinguljak bio stvaran ili samo plod dječje mašte. I baš u trenutku kad se uvjerila da je jučerašnji susret bio san ili bar nešto slično snu, netko je potapše po ramenu.
Pripovjedačica pogledom pređe preko publike, zapiše nešto u svoj dnevnik dok odlazi s pozornice.
PINGULJAK (lupkajući je vrhovima prstiju po ramenu): Bok, Brigita!
GITA (oduševljeno): Bok, Srećko! Došao si!
Srce se izbojava, znatno više nego kad je dobila igračku. Pinguljku ispadnu ključevi dok pokušava sjesti.
PINGULJAK: Pa zašto ne bih došao, dogovor je dogovor!
GITA (podiže svežanj ključeva i daje ih pinguljku): Što danas imaš u vreći?
PINGULJAK: Ne znam, ti mi reci.
Gita radoznalo posegne u vreću, kratko prebire po njoj gledajući sa smiješkom u pinguljka pa izvuče čokoladu.
GITA: Čokolada!
PINGULJAK: Dobar odabir! Posluži se, ako si već doručkovala.
GITA (otvara čokoladu pa odgrize komad): Mmm… s rižom, moja omiljena! Doručkovala sam, da, uvijek doručkujem prije škole.
PINGULJAK: Odlično! I? Reci mi, osjećaš li se sada sretnije?
Osoba koja izbojava srce izboja jednu crtu.
GITA: Pa… ne osjećam neku veliku razliku prije i nakon komada čokolade…
PINGULJAK (upirući prstom i žurno ustajući): Znaš, kada… Ooo, stiže ti autobus!
GITA: Vidimo se sutra?
PINGULJAK (hodajući unatrag): Vidimo se sutraaa!
Kreće glazba. Djevojčica uđe u autobus na isti način kao i jučer, pozdravlja vozača koji ne odzdravlja, sjeda na isto zadnje mjesto, ali gleda kroz prozor radoznalo i gricka komad čokolade. Kad autobus ode s pozornice, na nju izlazi pripovjedačica.
PRIPOVJEDAČICA: Sutra je Brigita uranila na autobusnu stanicu. Hodala je brzo i vedro u iščekivanju susreta. Sjela je na klupu i čekala. Zapisujući odlazi s pozornice.
PROLAZNICA (vukući puna kolica namirnica): Oprosti djevojčice, čekaš li autobus?
GITA: Ne, čekam prijatelja. Zapravo, da, čekam autobus.
PROLAZNICA: Znaš li kada stiže?
GITA: Za pet minuta.
PROLAZNICA: Uh, onda ću radije prošetati malo…
Prolaznica odlazi s pozornice, Gita gleda za njom. S druge strane dolazi pinguljak šuljajući se na prstima. Baš kad joj je mislio dodirnuti rame, ispadnu mu ključevi te se ona oduševljeno okrene. Pinguljak smeteno podiže ključeve dok pozdravlja djevojčicu.
PINGULJAK: Dobar dan, Brigita!
GITA: Srećko, dobar dan! I baš je neki dobar dan!
PINGULJAK: Stvarno? Tamo odakle ja dolazim imali smo burno jutro…
GITA: A… Odakle ti dolaziš?
PINGULJAK: Vidiš onu trgovinu cipelama? E, tamo skreneš iza ugla, zatim u prvu desnu uličicu pa ravno.
GITA (tiho): Iza ugla, prva desno…
PINGULJAK: Onda prođeš ispod balkona s kojeg uvijek kapa voda iz teglica za cvijeće i kad padnu na tebe točno tri kapljice, zatvoriš oči i tu si!
GITA: Gdje?
PINGULJAK: Pa tu, u mom Uredu za srećonoše.
GITA: Voljela bih vidjeti taj tvoj ured…
PINGULJAK: Uvijek si dobrodošla! Zapravo, ne baš uvijek, smiješ doći samo za vrijeme pauze, a to je u vrijeme kad je vama noć… Također ni slučajno nemoj pustiti da ti kapnu 4 kapljice na glavu, vjeruj mi, to je ured u koji nikako ne želiš svratiti!
GITA: Dobro, dobro, možemo se mi družiti i tu, na autobusnoj stanici.
PINGULJAK: Mi se družimo? Ja ti radim društvo?
GITA (sramežljivo): Pa… da…
PINGULJAK: Uskoro će ti bus, želiš li posegnuti u vreću?
Gita posegne u vreću i izvuče privjesak za ključeve s kopčom koja se može zakačiti za torbu ili očicu za remen na hlačama. Gita ga razgleda sa svih strana pa ga pruži Srećku.
GITA: Jako je lijep, ali želim ti ga darovati.
PINGULJAK: Zašto?
GITA: Jer ti ključevi uvijek ispadaju iz džepa, izgubit ćeš ih jednom.
PINGULJAK (zahvalno): Hvala ti, Gita!
GITA: Nisam više Brigita?
PINGULJAK: Draže mi je zvati te Gita, kraće je pa mi lakše staneš u srce!
Gita se osmjehne, a srce se ovaj put značajno više izboja.
PINGULJAK: Stiže ti autobus, gibam dalje!
GITA: Vidimo li se sutra?
PINGULJAK (trčeći natraške): Ja ću vidjeti sebe, ti ćeš vidjeti sebe, pa da, vidimo se sutra!
GITA (zbunjeno gledajući za njim): Š-što? Srećko?
Autobus dolazi na stanicu i zaustavlja se. Gita i dalje gleda za Srećkom i ne ulazi.
VOZAČ: ‘Alo, mala! Ulaziš li ili ćemo ovdje Novu godinu dočekati?
Gita se trzne, uđe uz tihi: „Oprostite“ i sjedne na isto mjesto. Autobus odlazi sa stanice. Glazba se pojača pa utiša kad autobus ode s pozornice. Stiže pripovjedačica.
PRIPOVJEDAČICA: Sutradan Gita je došla na stanicu još ranije. Gotovo cijelu noć nije oka sklopila razmišljajući o pinguljkovom neobičnom pozdravu. Bojala se da drugačiji pozdrav znači drugačije jutro.
Gita izađe na pozornicu. Polako ide prema stanici, ali ne sjeda već nervozno šeta i gleda na sve strane. Razina sreće u srcu se dijelom obriše.
Strepila je kako njegove čudne riječi znače kraj njihovom druženju. I bila je u pravu. Ovo jutro bilo je drugačije od prethodnih, ali na način koji joj, u njenim noćnim razmišljanima, ne bi nikada pao na pamet…
Pripovjedačica se okreće prema njoj, pogleda je, zatim pogleda još jednom publiku, namigne im i ode.
Na scenu dolazi Božo, nosi ruksak, maketu i kišobran. Gita mu je okrenuta leđima i ne vidi ga. Traži nešto po đepovima i u jednom trenutku ispadnu mu na pod ključevi. Gita se, još uvijek okrenuta leđima, osmjehne pa zatvori oči.
U tom trenutku pinguljak izvadi iz džepa daljinski upravljač i zamrzne djecu u tom položaju, zatim on odlazi do srca. Ispruži dlan bez riječi prema ruci kao da traži da mu preda marker. Ruka brzo izviri držeći čvrsto marker. Pinguljak se malo pomuči dok ga uspije uzeti. Zatim prijekorno, mrgodeći se, pruži i drugi dlan tražeći od ruke spužvu. Trenutak-dva se ništa ne događa, a onda polagano iziđe ruka držeći spužvu. Pinguljak je trzajem uzme, a ruka mu da nesigurni palac gore pa se, tužno mu mašući,spusti iza paravana. Pinguljak pogleda marker i spužvu, nju baci preko ramena, pogleda djecu, stisne gumb na daljinskom upravljaču i djeca se odmrznu:
GITA (okrene se naglo prema dječaku): Znala sam da ćeš doći!
BOŽO (ispadne mu maketa iz ruke): Tko? Ja?
GITA (spušta se na koljena i pomaže mu pokupiti dijelove): Oprosti, mislila sam da si netko drugi. Treba li ti pomoć?
BOŽO: Ma ne treba, danas imamo prezentaciju projekata iz Prirode i društva.
GITA: Super izgleda! Nisam te viđala u autobusu, kako se zoveš?
Pinguljak ih opet zamrzne pa iza paravana izvadi novo srce ili, ako je ploča, docrta još jedno. Ponovo ih pokrene daljinskim upravljačem.
BOŽO: Božidar.
Pinguljak stisne pauzu pa napiše iznad srca BOŽIDAR. Odpauzira ih.
BOŽO: Ali svi me zovu Božo.
Pinguljak ih opet pauzira pa ispravi BOŽIDAR u BOŽO.
GITA: Ja sam Brigita.
Pinguljak opet pauzira pa doda BRI na GITA, sad je već uzrujan i maše rukama dok piše. Odpauzira ih.
GITA (s osmijehom): Ali svi me zovu Gita!
Pinguljak ih pauzira pa ljutito skakuće u mjestu i pišti kao čajnik. Zatim par puta duboko udahne zatvorenih očiiju pa se okrene prema ploči i izbriše „BRI“.
GITA: Zašto te nisam viđala prije u autobusu?
BOŽO (pokazuje iza njih): Preselili smo tek, tu, u onu sivu zgradu iza velikog čempresa.
GITA: Stvarno, ja živim u onoj bijeloj s druge strane ulice!
BOŽO: Onda se možemo družiti nakon škole, još nikog nisam upoznao u novom kvartu.
GITA: Može!
Dok razgovaraju, pinguljak izbojava malo jedno, malo drugo srce. Pri tom skakuće, neuredan je i smiješan.
BOŽO: Fora ti je taj privjesak na torbi.
GITA (iznenađeno): Privjesak? Pa nemam ja… O, to je pinguljkov privjesak!
Pinguljak se smijulji i pantomimom pokazuje kako joj se prišuljao i okačio joj privjesak na torbu.
BOŽO: Tko?!
Autobus dolazi na pozornicu.
GITA: Znaš, kada… O, evo nam stiže autobus, sve ću ti ispričati putem.
Glazba se pojačava, djeca ulaze u autobus, oboje pozdravljaju vozača koji ih ne primjećuje već traži nešto. Za to vrijeme Božo sjeda do Gite i živo pričaju. Ona mu prepričava uz pantomimu o pinguljku, pokazuje dlanovima vreću, poseže u nju, pravi se da jede čokoladu itd. Vozač konačno pronalazi svoje naočale za vid koje su mu na glavi cijelo vrijeme, stavi ih na nos i kreće. Božo i Gita i dalje pričaju i smiju se. Za vrijeme njihovog razgovora, pinguljak mirno naizmjenično izbojava jedno pa drugo srce. Autobus odlazi. Glazba se utiša, ali ne potpuno, na scenu dolazi pripovjedačica. Pinguljak sjedi i zadivljeno gleda dva izbojana srca.
PRIPOVJEDAČICA: I tako je pinguljak Srećko uspješno obavio još jedan zadatak. Usrećio je dvoje usamljene djece najljepšim poklonom kojeg možemo darovati – prijateljstvom. Ako si danas ovdje sa svojim prijateljem ili prijateljicom, uhvatite se za ruke, stisnite oči i u srcu recite: „Hvala!“ Ako se slučajno osjećaš kao Brigita na početku ove priče, primakni se bliže…
Pripovjedačica se približi publici, dođe skroz do kraja pozornice. Stavi jedan dlan oko usta i glasno šapće.
PRIPOVJEDAČICA (pokazujući svoj dnevnik): … napravila sam tu popis vaših imena. Dati ću ih našem pinguljku da ih odnese svom šefu. Očekuj vrlo skoro zanimljiv susret s pinguljkom ili neku novu avanturu koja će ti donijeti prijateljstvo. I zapamti; sreća puna vreća te čeka, možda odmah iza sljedećeg ugla.
Pripovjedačica namigne publici i polako odšeta s nje dok se glazba pojačava.
KRAJ
Ja sam zmaj!
JA SAM ZMAJ!
(komedija o svladavanju velikih osjećaja)
2023.
LIKOVI:
DJEČAK, 8 godina, odjeven u pidžamu, kuštrav
MAMA, oko 35 godina, duge kose
ZMAJ – ODRAZ U OGLEDALU, što sličnije visine, frizure i tjelesne građe glumca koji glumi dječaka, u istoj pidžami, maska zmaja na glavi, zelene rukavice, zelene čarape
TATA, oko 40 godina, naočale velikih okvira na nosu
BRACO, lutka – dijete oko 10 mjeseci, animiraju je mama i tata
BUDILICA, lutka, animira se iza zida
PTIČICE, lutke, animiraju se iza zida
VRIJEME RADNJE: jutro jednog običnog ponedjeljka
MJESTO RADNJE: dječja soba, kuhinja
Dječja spavaća soba. Na sredini pozornice je krevet, iza njega zid, desno na zidu otvoren prozor. Uz krevet naslonjen na zid stoji noćni ormarić s velikom budilicom. Zid i sat mogu biti izrađeni od kartona. Na satu se kazaljke polako miču da se vidi protok vremena (mogu se pokretati kroz zid) uz tihi zvuk kucanja sata.
Lijevo od zida i kreveta je veliki okvir ogledala bez stakla (također se može izraditi od kartona) tako da likovi mogu stajati s obje strane ogledala. Blizu ogledala na podu rasute su Lego kockice.
Iz daljine se čuje ptičica koja počinje svoj pjev (zviždukanje), za njom i ostale. Na krevetu je veliki, šareni pokrivač. Po pokretima disanja jasno je da tu netko spava, ali je prekriven gotovo potpuno preko glave.
Ptičice su sve glasnije. Jedna sleti na otvoreni prozor i nastavi pjevati. Dječak se uznemireno prevrće po krevetu i stišće veliki jastuk preko glave. Ptičica zastane kratko, pogleda dječaka pa nastavi pjevati malo glasnije. Dječak stišće jastuk na glavu, izbaci gola stopala van pokrivača i uzrujano krene lupati nogama po krevetu.
Ptičica zašuti, okrene se prema njemu polako i gleda ga nekoliko trenutaka. Zatim se okrene iza sebe i cvrkutavo zazviždi kao da nekog doziva. Na to doleti na prozor još jedna ptičica te njih dvije zajedno počinju pjevati, najglasnije do sad. Dječak polako podigne glavu s jastukom na glavi i gleda publiku u nevjerici. Izraz lica mu se mijenja iz iznenađenja u smrknutu ljutnju. Ptičice i dalje zaneseno pjevaju. Dječak se polako okreće prema njima pa baca jastuk u smjeru prozora uz bijesan urlik. Ptičice ciknu i odlete.
DJEČAK (sjedi na krevetu): Aaa! Svaki ponedjeljak ista pjesma! Živ-živ živni mali, škola je! E pa neću! Eto! Neee-ću! Može škola bez mene jedno jutro.
Pokrije se preko glave i legne. Čuje se glasno kuckanje sata, kazaljke se pomiču na 6 sati i 50 minuta.
DJEČAK: Tišina budilice, dosadna si! Cijelu noć nisi jezik uvukla! Tik-tak, tik-tak! Pusti me spavati još barem pola sata!
MAMA (samo njezin glas iza zida, nježno): Zlajooo! Hajde dragi, vrijeme je za ustajanje!
DJEČAK (ljutito reži, zatim promoli nos i usta pa tiho promrmlja): Neću.
Zatim se pokrije preko glave i ispod pokrivača okreće u krevetu za 180 stupnjeva. Sat ponovo otkucava glasno, kazaljke se pomiču na 6 sati i 55 minuta.
MAMA (samo glas, malo glasnije i odlučnije): Zlajo! Ustani, čekamo te, vrijeme je za doručak!
DJEČAK (potpuno pokriven glasno vikne): NE-ĆU!
Sat glasno kucka, sada je 6 sati i 59 minuta.
MAMA (glasno i uzrujano): ZLATKO!
Ulazi žurno u sobu. Mama je u haljini, ima pregaču o koju briše ruke, uvijači u kosi, čupave papuče na nogama.
MAMA: Je l’ ti to u ušima preko noći narasla mahovina pa me ne čuješ?
Brzo otkriva pokrivač gdje bi mu trebala biti glava približavajući mu se, a onda skoči prestrašeno vidjevši stopala i prstiće koji migolje. Dječak se nasmije zlurado, a onda otvori usta kao da će nešto reći. U tom trenutku budilica počinje zvoniti, sedam je sati. Dječak baca pokrivač na pod, uzrujan je, mlatara rukama dok govori, budilica i dalje zvoni.
DJEČAK: Mrzim groznu školu i dosadne ponedjeljke koji uporno kvare svaki vikend! Mrzim ptičurine što dreče u ranu zoru na prozoru i ovu budilicu koja ima najiritantniji zvuk u svemiru! Zvrrrrrrrrrrr!
To kaže unoseći se licem u brojčanik budilice pa joj šakom isključi gumb na vrhu. Zatim ljutito sjedne na pokrivač na podu.
MAMA: Zlajo, nitko u ovoj obitelji nije rođeni ranoranilac, ali svih nas čeka škola, vrtić ili posao!
Dok mu govori brzo skida uvijače s glave i sprema ih u džep pregače. Na to se začuje lom iz kuhinje i tatin glas iza zida.
TATA (samo glas): Duuušo? Molim te dođi, mali pokušava sam pripremiti doručak. Neee, ne, ne, neee!
Začuje se padanje pribora za jelo pa smijeh bebe.
MAMA (okrećući se prema dječaku): Molim te požuri, čekamo te za stolom.
Mama odjuri u kuhinju iza zida. Dječak ustaje, trlja oči, vidno je uzrujan. Skida gornji dio pidžame, baca je, preko bijele potkošulje kratkih rukava oblači majicu. Pri tom hoda, spotiče se i ide prema ogledalu. Cijelo vrijeme ljutito nerazumljivo mrmlja u bradu, naziru se riječi: škola, budilica, ptice i ponedjeljak. Majicu nikako ne uspijeva prevući preko glave. Dječak dolazi pred ogledalo, i dalje petljajući oko majice na glavi. U tom trenutku gledamo s jedne strane ogledala bosog dječaka u donjem dijelu pidžame i majici, s druge zmaja u istoj odjeći i zelenim čarapama, rep viri iz hlača, maska zmaja na glavi, zelene rukavice na dlanovima. U istom trenu obojica prevuku majicu preko glave.
DJEČAK: A… a… AAAAA!
Skoči unatrag. Od sada sve što dječak radi, identično radi i zmaj u odrazu. Pomiče ruke, noge, okreće se, čučne, dira glavu, mora biti uigrana koreografija. To može i dulje trajati, uz glazbu.
DJEČAK (prestrašen se približava ogledalu, šapuće): Ja… ja… Ja sam zmaj?
Kažiprstom polako dodirne kažiprst zmaja.
DJEČAK: JA SAM ZMAJ! Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati!
Gleda se užasnuto u ogledalu, okreće i preko ramena vidi svoj rep.
DJEČAK: I rep???
Mrda stražnjicom lijevo desno, zmaju se ljulja rep.
DJEČAK: Ovo je prestrašno! Znam da sam bio jako ljut i bijesan, spreman rigati vatru, ali… kako sam stvarno postao zmaj?! Možda jer sam sinoć stavio previše tabasca u tortilju? A tata mi je lijepo rekao da ne pretjerujem. Skoro mi je vatra išla na usta, bilo je ljuuuto!
Priču prati gestikulacijom kojom oponaša radnju, stavlja tabasco jednom rukom drugom drži tortilju, zatim „hladi“ rukom ispred usta. Zmaj radi iste kretnje. DJEČAK: Možda jer nisam bio dobar prema braci? Jer sam se pretvarao da imam rep pa ga pokušavao otjerati od mojih složenih legića?
Uzima hlače dok govori, stavlja ih na stražnjicu i oponaša kretnje repa uz Lego kockice. Zmaj radi isto svojim repom.
DJEČAK: A možda… jer sam se rugao u školi Marici koja je imala presmiješan rajf s rogom jednoroga? Pa su mi sad narasla dva roga na glavi? Približi se ogledalu, nagne naprijed u polučučanj i gleda svoj odraz u nevjerici. Zmaj oponaša sve pokrete.
DJEČAK: Je li ovo moguće? Jesam li ja stvarno… zmaj?
Oba se glumca polako u polučučnju okrenu publici. Moguće da će djeca uzvikivati „da/ne“, oni stoje nepomično.
TATA (glas iza zida): Zmajooo!
DJEČAK (usprave se i on i zmaj): Zmajo?! Zmajo?! Ja sam Zlajo!
Tata ulazi kroz vrata noseći bracu u naručju, istovremeno pokrećući lutku da izgleda kako se dijete migolji u rukama, tata se bori da mu ne ispadne. Tata izgleda raščupano, još je u pidžami. Dok ulazi, dječak čučne okrenut mu leđima, glumi da se igra kockicama. Zmaj radi iste kretnje.
TATA: To sam i rekao, Zlajo!
Tata se bori s bebom koja se smije, on ne gleda ni dječaka ni ogledalo, gleda u sat.
TATA: Molim te požuri, već je 7 sati i 15 minuta, zadnji je tren za doručak! A doručak je kako znamo najvažniji obrok u…
Okrenu se publici tata, dječak i zmaj čekajući hoće li tko odgovoriti „danu“, zatim tata počinje šnjofkati po zraku, dođe nosom do pelene pa uzvikne s izrazom gađenja na licu.
TATA: …u peleni! Obrok u peleni! Dušooo! Već je napunio pelenu nakon doručka!
Žuri van iz sobe, čuje se bracin smijeh. Dječak i zmaj kreću prema ogledalu svaki sa svoje strane.
DJEČAK (tiho i tužno): Zmajo? Zlajo? Koji sam sad? Ne želim biti ovakvo… ovakvo čudovište. Da sam bar poslušao mamu i ustao čim me prvi put pozvala. Kad bih bar mogao vratiti vrijeme! Budilice? Ti si mi vjerna prijateljica, uvijek si tu za mene. Možeš li ikako vratiti svoj tik, tik, tik unatrag? Da bude… hmm… kit, kit, kit? Pa da se vratimo na početak ovog dana? Ustat ću bez problema, hitro kao metak! Kao kad kamen ispališ iz praćke, fijuuu!
Dječak i zmaj uzbuđeno oponašaju ispaljivanje iz praćke u publiku pa stave dlan iznad očiju kao da gledaju u daljinu gdje je pao kamen. Zatim se snužde i tužno pogledaju jedan drugog u ogledalu. Na scenu naglo ulazi mama, sad potpuno odjevena za posao, s ružom za usne u rukama. Dječak se iznenađeno okrene prema njoj, odraz s druge strane ogledala nestane.
MAMA: Zlatko, dušo, znam da si pospan, ali…
DJEČAK (prekida mamu, govori plačnim glasom i baca joj se u naručje): Mamice! Oprosti što sam bio ljut! Samo sam htio još malo odspavati! Ma sad bih i u školu išao, tako bih rado išao u školu, svaki dan, i subotu i nedjelju! A vidi me kakav sam! Nigdje ne mogu, mama, svi će mi se rugati!
MAMA (mazi ga nježno po kosi): Ma tko će ti se rugati, Zlajo? I zašto bi ti se rugali? Izgledaš isto kao svakog dana, samo se malo moraš umiti i počešljati ove svoje stršuljke.
DJEČAK: Ma ti si mi mama pa sam ti uvijek lijep! Kao što si i ti meni lijepa čak i s onim antenama na glavi oko kojih motaš kosu. Ne kužim čemu ti to služi, za komunikaciju s vanzemaljcima? Ili za uhvatiti neku radio stanicu? Mislim, nema veze, nije važno, lijepa si mi i s tim čudima na glavi kao što sam i ja tebi sad lijep.
Dok ovo govori navlači polako čarape, jednu samo do pola navuče. Hvata teatralno zrak i nastavlja plačnim glasom.
DJEČAK: Ovako ružan i ljuskav…
MAMA (tražeći mu čvrgu na glavi): Ružan i ljuskav, ma o čemu ti, sine, pričaš? Da nisi pao s kreveta na glavu?
DJEČAK: Ljuskav i ružan i… mislim da i vatru rigam, sve se bojim kihnuti! Ako kihnem, zapalit će se ovaj pokrivač kojeg toliko voliš jer ga je baka šivala!
Mama zbunjeno gleda pokrivač.
DJEČAK: Dobro, možda to i ne bi bila najgora stvar u cijeloj priči, možda bi od vatrodaha i bilo kakve koristi… Recimo mogao bih ti dahom skuhati čaj, ovako huu-huuuu!
Puše snažno u stranu dok mu ne nestane daha, a zatim spusti glavu i stane tiho jecati.
MAMA (podiže dječaku glavu da je pogleda): Ljubavi mala, ne znam jesi sanjao kakav ružan san, ali ja ovdje ne vidim nikakvog zmaja! Vidim dobrog dječaka koji povremeno ima loš dan. Vidim veselog dječaka, koji je ponekad tužan. Vidim pristojnog dječaka koji zna biti nestašan. Strpljivog dječaka koji tu i tamo pobjesni kao mali uragan. Nije to ništa neobično! Isto tako se tata i ja znamo osjećati. I nama tako ponekad bude…
DJEČAK (tiho, gledajući u pod): … ponedjeljkom.
MAMA (uz osmijeh): I utorkom, petkom, nedjeljom i blagdanima!
Klekne uz njega pa ga zagrli.
MAMA: To što ponekad imaš različite velike osjećaje ne čini te ružnim zmajem već nama najdražim Zlatkom. Samo moramo naučiti kako usmjeriti osjećaje kad nam tako napune trbuh i prsa kao da ćemo eksplodirati…
DJEČAK (tiho): … i rigati vatru.
MAMA: Dođi! Vidjet ćemo što kaže ogledalo.
Poljubi ga u kosu i vodi ga pred ogledalo dok dječak gleda u pod. Mama zaokrene ogledalo dovoljno da se glumac koji glumi odraz vidi samo s leđa. Sada je bez maske, od straga izgleda kao dječak, ista frizura, iste čarape, jedna navučena do pola. On prilazi ogledalu istom brzinom kao dječak, ruku spuštenih uz tijelo.
MAMA: Zlatko, gledaj!
Dječak plašljivo podigne pogled i iznenađeno stane dirati svoje lice i tijelo. Odraz oponaša sve njegove pokrete.
DJEČAK: Ha! Mama, mama, pa ja nisam Zmajo! Ja sam tvoj Zlajo!
MAMA: Nego što si nego moj Zlajo! I uvijek kad se budeš osjećao kao Zmajo, popričaj s tatom ili sa mnom. Mi dobro znamo kako je kad si ljut, prestrašen, bijesan ili tužan. Dođi dušo, idemo doručkovati. Ispričat ćemo ti za stolom što nam se dogodilo u petak dok smo išli na posao pa su se i mama i tata nakratko „pozmajili“!
Nasmiju se naglas te zagrljeni izlaze iz sobe i idu u kuhinju. Čujemo zveckanje šalica i tihi razgovor. Počinje glazba, glasnija je od njihovog pričanja. Nakon par trenutaka zid se pomiče u stranu pa se iza kreveta vidi kuhinjski stol pun hrane i posuđa za doručak. Svi sjede za stolom, razgovaraju i jedu. Mama drži bebu koja sada mirno sjedi u naručju. Tata je odjeven za posao, čita novine i istovremeno ulijeva dječaku mlijeko u šalicu pa prolije, briše krpom, svi se razdragano smiju. Prizor traje neko vrijeme, a zatim se kretnje uspore i glumci se „zamrznu“ kao na spontanoj obiteljskoj fotografiji.
KRAJ